Uvijek mi je iznova teško govoriti o etičnosti sustavno jer si mnogi zadržavaju pravo na vlastiti moral, imanentan individui. No ako tako prizemno i egocentrično poimamo sebstvo, suvišni su svi kolektivni civilizacijski dometi, uključujući i filozofiju koja pokušava objasniti smisao i prateće pravo koje smislu želi odrediti pravila. Uz sekularnu kampanju za cijepljenje protiv SARS-CoV-2 podrška cijepljenju stiže i od aktualnog pape, što je u našem okruženju itekako važno i rješava dvojbe većine vjernika.

Ukoliko zajednica postigne otpornost prema aktualnoj virusnoj ugrozi, prekidamo pauzu u do prije godinu dana uobičajanom („normalnom“?) životu i nastavljamo se dalje radovati budućnosti, iako ranjeni. Izgleda da su neozbiljne teze o imunitetu krda koje bi nastalo nespriječenim obolijevanjem od COVID-19 ipak razočarale i „liberalni“ sjever pa masovnu otpornost moramo potražiti u cijepljenju. Na sreću, učinkovito cjepivo je razvijeno relativno brzo i daje nadu za kraj ovoj noćnoj (i dnevnoj) mori.

Filozofi etičari raspravljaju o opravdanosti obveznog cijepljenja, o dostupnosti cjepiva i mogućim zanemarenim skupinama u distribuciji cjepiva. Svakako i o sigurnosti cjepiva, no ono što se nije uspjelo kratkoročno utvrditi sučeljavaju razmjerima opasnosti bolesti koja nadmašuje sve dugoročnije nepoznanice, i to za sve jednako. Cjepivo, dakle, pruža maksimum dobrobiti uz minimum mogućih štetnosti. I takva je aritmetika vrlo jasna i nepobitna.

Ako je moral imanentan biću (ne nužno živom), etika je prispodobiva realnoj primjeni najbolje, najčovječnije, najaltruističnije odluke koja počiva na razmatranju znanstvenih, pravnih i emocionalnih premisa. Iako svaki pojedinac nije u mogućnosti imati znanje o argumentima na način određene sigurnosti u vjerodostojnost istih, mi, liječnici, imamo privilegiju da su nam dostupne znanstvene i pravne spoznaje kao i kompetencija kritičke prosudbe dokaza. Stoga uz emocionalne vrijednosti ljubavi prema bližnjima imamo čast i dužnost služiti kao primjer ostalima.

U paralelnim svjetovima kojima svjedočimo ovih mjeseci teško nam je zamisliti si perspektivu onih koji ignoriraju ili dovode u sumnju onu neupitnu istinu o razmjeru patnja oboljelih, o požrtvovnom trudu liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika, o nenadoknadivim gubicima obitelji, o vrijednosti svakog ugroženog života bez obzira na dob i preegzistentne bolesti i patološka stanja. Perspektivu onih koji se sebično ne odriču dnevnih zadovoljstava kojima ovdje ne bih nadijevala druge epitete. Onih koji odgovore nalaze u ispraznim a njima dopadljivim retorikama opasnih kvazistručnjaka kojima se tako neozbiljno pruža medijski prostor. Nažalost, moramo glasno odgovarati na eventualne zablude i netočne interpretacije u vezi s aktualnom pandemijom COVID-19 jer jednostavno nije etično biti permisivan prema ovim potencijalno pogubnim utjecajima. Znanje i intelektualna nadmoć ne smiju elitistički ostati u samo našim krugovima. Naša je dužnost prosvjećivanje pučanstva i podizanje zdravstvene pismenosti naših pacijenata. Uz brojne odredbe Kodeksa medicinske etike i deontologije koje općenito određuju kako liječnik treba zdravlje i dobrobit pacijenta smatrati svojom prvom i osnovnom brigom, a svoj posao obavljati stručno i etički besprijekorno, u članku 2 izrijekom stoji da će  “liječnik na prikladan način obavijestiti pacijenta i/ili zastupnika o dijagnostičkim postupcima i pretragama, njihovim rizicima i opasnostima te rezultatima, kao i svim mogućnostima liječenja i njihovim izgledima za uspjeh te mu primjereno pružiti potrebne obavijesti kako bi pacijent mogao donijeti ispravne odluke o dijagnostičkom postupku i predloženom liječenju.” European Medical Agency (EMA) je odobrila cjepivo protiv SARS-CoV-2 i u SMPC-u su navedena sva njegova obilježja, tako da savjeti o cijepljenju nisu prepušteni konfabuliranju. A o razmjerima obolijevanja također je potrebno naglašavati, kako bi se umanjila mogućnost za relativiziranje i teorije zavjere.

Neću pisati ovdje o povijesti medicine, o stoljeću bez polija, desetljećima bez variole vere, hripavca, zaušnjaka i tetanusa, desetljećima bez epidemije tuberkuloze, dijaliznim središtima s u ovom tisućljeću većinom praznim izolacijama za oboljele od hepatitisa B, no o tome trebamo i moramo govoriti kad god se trebamo zalagati za cijepljenje. Jer ova se povijest nastavlja u sadašnjosti i ima najveću snagu etičke argumentacije – broj sačuvanih života i zdravlja nemjerljivo je velik i nadmašuje količinu terapijskih uspjeha. Prevencija je pitanje morala za onoga tko zna kako spriječiti. A mi, liječnici, znamo.

Imamo znanje i budimo primjer. Jer nama se vjeruje. U košmaru informacija i dezinformacija pojedinac, medicinski laik, postavit će si pitanje „Zašto bih se cijepio?“ Vrlo utjecajan je argument „jer se moj liječnik cijepio, jer su se liječnici cijepili“. Etično je ne propustiti ovu jedinstvenu ulogu, iz poštovanja prema životu, drugima i sebi.

Prof. dr. sc. Lada Zibar, dr. med.

Prof. dr. sc. Lada Zibar, dr. med.