Organizam se brani od patogena pokretanjem imunološkog odgovora, koji može uključivati protutijela, stanice i različite imunološke medijatore. Mogu naglasiti da imunološki sustav ima nekoliko važnih svojstava koja mu omogućavaju da nas efikasno štiti od brojnih infekcija. Prije svega, imunološki odgovor prilagođen je vrsti mikroorganizma na način da se pokreće upravo ona reakcija koja će najefikasnije ukloniti taj patogen. Primjerice, protiv bakterijskih toksina djelotvorna su protutijela koja ih neutraliziraju, a kod virusne infekcije, između ostalog, citotoksične stanice uništavaju cijele zaražene stanice. Sljedeće važno svojstvo je specifičnost za određeni mikroorganizam, preciznije rečeno imunološki sustav prepoznaje pojedine dijelove mikroorganizama koje nazivamo antigeni putem specifičnih receptora koji se za te antigene vežu po principu podudarnosti. Najvažnije stanice specifičnog imunološkog odgovora su limfociti, kojih ima ih više vrsta, kao što ima više vrsta obrambenih mehanizama. Limfociti nose na površini receptore koji specifično prepoznaju pojedine antigene, a stanice s receptorima iste specifičnosti nazivaju se klonovi. Kako uopće naš imunološki sustav zna da je neki antigen potencijalno opasan? Nakon ulaska patogena postoje signali upozorenja koji su najčešće povezani s detektiranjem „stranih“ antigena i oštećenja tkiva.
A što je s antivirusnim odgovorom? U obrani od virusa na raspolaganju nam je više zaštitnih mehanizama, uključujući protutijela koja neutraliziraju virus i imunološke stanice koje mogu uništiti zaražene stanice. Postoje i cijeli niz topljivih faktora koji poboljšavaju imunološku obranu i zdravim stanicama „signaliziraju“ postojanje virusa. Smatram da je specifični imunološki odgovor posebno djelotvoran jer je usmjeren na točno određene antigene pojedinog virusa, a osim toga to prepoznavanje pamti u obliku imunološke memorije. Međutim za razvoj specifičnog imunološkog odgovora potrebno je više dana, a sam odgovor često nije dovoljno intenzivan da nas zaštiti od razvoja bolesti kod prvog susreta s virusom. Tek kod ponovnog prepoznavanja istog virusa organizam može reagirati jače i brže te proizvesti zaštitni imunološki odgovor.
Taj mehanizam imunološke memorije koristi se kao temeljni koncept cijepljenja. Mislim da je cijepljenje bolji način zaštite jer pokreće mehanizme kojima se bolest sprječava, što je uvijek efikasnije od liječenja već razvijenog bolesnog stanja. Cjepivom se unosi ili cijeli mikroorganizam u neštetnom obliku ili samo neki njegovi dijelovi koji su izabrani tako da potiču jak imunološki odgovor. U slučaju većine odobrenih cjepiva protiv virusa SARS-CoV-2 cjepivo se sastoji od virusne nukleinske kiseline (RNA ili DNA) u prikladnom nosaču, koji omogućuje ulazak nukleinske kiseline u stanicu i sintezu virusnih bjelančevina. Mogla bih reći da na taj način cijepljenje imitira prirodnu zarazu jer pokreće prvi ili primarni imunološki odgovor koji služi da se obrambeni mehanizmi aktiviraju, stvore imunološku memoriju i budu spremni brzo reagirati kod moguće infekcije. Virusi pokušavaju izbjeći imunološki odgovor, a jedan od načina tog izbjegavanja je da se mijenjaju odnosno mutiraju. Ako mutirani soj izgubi antigene na koje smo razvili imunološku memoriju, on za nas ponovo predstavlja opasnost, jer nemamo spremnih klonova limfocita koji će ga uništiti. Zbog toga se cjepivo mora prilagođavati novim virusnim antigenima, kao što se svake godine radi za virus gripe. Uvijek je moguće da pojedine osobe ne reagiraju na cjepivo ili je cijepljenje kontraindicirano. Zato mislim da je važno postići dobru procijepljenost koja će štititi cijelu populaciju i spriječiti širenje virusa.
Prof Danka Grcevic, MD, PhD
Department of Physiology and Immunology, Salata 3
Croatian Institute for Brain Research, Salata 12
University of Zagreb School of Medicine
10000 Zagreb, CROATIA