Uz sve dosadašnje obveze i zadatke koji se s generacijama umnožavaju i usložavaju, a pomalo tehnološkim napretkom pojednostavljuju i čine ponešto dostupnijima, protekla je godina pred nas liječnike prostrla trnovit tepih izazova i iskušenja.
Ne vjerujem da je itko među nama liječnicima proživio prethodne mjesece uravnoteženo živeći profesionalne i private živote. Kao, uostalom, i oni koji nisu liječnici. No, razlikujemo li se ipak od onih koji s nama ne dijele isto zvanje, isti poziv? Svakako, i sada, i u drugo, prijašnje, vrijeme. S jedne strane, lakše nam je pratiti znanja i neznanja, spoznavanja i relevantnost spoznaja o optimalnom ponašanju, dijagnostici i liječenju pandemije COVID-19, no tu prestaje svaka prednost s obzirom na novi teret kojega nosimo.
Susrećemo se s opasnim neizvjesnim stanjima i bolesti o kojoj malo znamo i svoja postupanja teško da možemo izložiti primjerenoj samokritici. U pomodnom dobu smjernica i preporuka danas se ponovo kao struka susrećemo sa situacijama sličnijima onima u doba prije ove i ovakve moderne civilizacije. Nagodinu se bliži stotinu godina od izuma insulina koji je promijenio svijet i spasio milijune života, osobito mladih života. Desetljećima koristimo antibiotike koji nam daju mnoge sigurnosti u liječenju naših pacijenata. Cijepljenjem je spriječen pomor (mislim da nije prejaka riječ) generacija iza nas (i nas samih). I onda dolazi 2020. godina, pada kao “s Marsa” na taj tako napredan svijet, u kojemu je znanje pod prstom u tipki tipkovnice, ponekad i bez prsta i tipke, već je dovoljan glasovni upit i odgovor je trenutačno dostupan, i samo nam još misli ostaju nepročitane. Nemoćno mijenjamo svoj raspored, mijenjamo radno vrijeme, radno mjesto i strepimo poput neukih pred ponašanjem nevidljive nemani. S tim izazovom se, evo, nosimo već više od godinu dana i naši su životi, naši profesionalni liječnički životi itekako promijenjeni. Susrećemo se s brojem umrlih s kojim se baš nitko od nas nije susreo, pa ni u ratu. Susrećemo se s prognostičkim nepoznanicama koje su frustrirajuće, iscrpljujuće i zagonetno nas iskušavaju.
Dragi i poštovani hrvatski liječnici, na naš dan podsjećam da smo, unatoč nevremenu u kojemu živimo, prvi i samoodabrani ustrajati u svemu čemu smo uvijek težili – dobrobiti i zdravlju naših pacijenata. Pri tome nam više nego ikada treba osobne tjelesne i duševne snage da i na ovom putu nađemo prave putokaze. Ujedno, želim iskazati žaljenje i poštovanje za sve hrvatske liječnike, ali i liječnike diljem svijeta, koji su nas napustili kao žrtve pandemije u posljednjoj godini. (LZ)
Prof. dr. sc. Lada Zibar, dr. med.